Štrcanje krvi, puno vrištanja, odrezane glave i udovi. Ne, oni se toga ne boje, nego u tome strašno uživaju. Konačno, sada znamo i zašto
Psiholozi s američkih Sveučilišta Berkeley i Florida iznijeli su posve novu teoriju o tome zašto ljudi vole horore, odnosno vrlo popularne filmove strave i užasa, poglavito kod adolescenata. Znanstvenici smatraju da su pronašli nove odgovore na pitanje zašto su filmovi koji bi trebali lediti krv u žilama - popularni.
Oni smatraju i da prijašnje teorije o tome više ne drže vodu. Naime, smatralo se da ljudi koji sladostrasno vole napetost, štrcanje krvi, unezvijerene vriske neopreznih progonjenih žrtava i valove imaginarnog straha s filmskog ekrana, zapravo uopće nisu osjećali strah, već ih je prožimao samo osjećaj ugodnog uzbuđenja.
Najnovija teorija upućuju na pomalo morbidan profil ljubitelja horora. Naime, oni uživaju u takvim filmovima, kaže terorija, jer su sretni zbog toga što su nesretni! Naime, imaju neobičan osjećaj sreće zbog toga jer su u biti nesretni. Zato su bez grižnje savjesti zbog bizarnih i monstruoznih scena klanja, odrezanih glava te ruku i nogu, neobavezno pijuckali velike Cole i zanosno grickali vruće i slane kokice.
Prema toj teoriji ljubitelji tih filmova “znali” su da je to samo fikcija i uživali su u nekoj vrsti nastranog zadovoljstva.
Prema drugoj teoriji koja je bila popularna potkraj stoljeća, nekim je ljudima potrebna određena mazohistička doza straha u profilaktične svrhe. Nakon sat i pol do dva komadanja noževima, kosama i motornim pilama te morbidnih scena od kojih se okreće želudac, gledatelji su, bez obzira na ishod filma, nakon što su se izmaknuli filmskom košmaru, imali osjećaj euforije, bili su puni adrenalina.
Najnovija teorija upućuju na pomalo morbidan profil ljubitelja horora. Naime, oni uživaju u takvim filmovima, kaže terorija, jer su sretni zbog toga što su nesretni! Naime, imaju neobičan osjećaj sreće zbog toga jer su u biti nesretni. Dakle, ako niste znali zašto volite horore, to je zato jer zbog nečega niste sretni. Možda trebate preispitati svoje stajalište prema životu kao takvom.
Matematičari s istih sveučilišta izračunali su i formulu filmova strave i užasa. Veoma je komplicirana i glasi, ako išta ikome znači - (es + u + cs + t) na kvadrat + s + (tl + f)/2 + (a + dr + fs)/ n + sin x - 1. Eto.
Prevedeno na običan smrtnički jezik to zapravo označava - određena doza realizma, pomiješana s dostanim količinama krvi te napetost radnje. Zapravo, vrlo jednostavno. Ako režiseri horora primijene, odnosno shvate tu formulu, dobit će idelan horor.
Prema matematičarima, tu formulu zadovoljava kultno ostvarenje “Shining” ( Isijavanje) Stanleyja Kubricka iz 1980. po istoimenom romanu najlegandarnijeg autora tog žanra Stephena Kinga s Jackom Nickolsonom i Shelly Duvall u glavnim ulogama. Matematičari su proglasili taj film idelanim hororom.
Od vremena kada se njemački impresionistički režiser Paul Wenger 1915. pojavio s filmom “Golem”, horor se eteblirao kao jedan od najpopularnijih filmskih žanrova, mada je taj filmski pravac potpuno zadobio publiku filmom Roberta Wienea “Kabinet doktora Caligaria”.
Steven King o hororima je rekao: “Ako je film san masovne kulture, onda je horor njegov košmar”. Psiholozi s Berkeleyja i Floride izdvojili su tri horor filma kao najuspješnija - Hitchcockov “Psiho” (1960.), Freidkinov “Exorcist” (1973.) te pseudodokumentarac “Vještice iz Blaira” (1999.).
Home 
